Sindrom kroničnog umora
Osjećate se umorni iako ste dovoljno spavali. Vučete se kao prebijeni cijelo prije podne, trudeći se da nekako pregurate i ostatak dana, da bi potom od iscrpljenosti zaspali još prije prvog dnevnika. Odlazite liječniku koji vas na brzinu pregleda i zatim preporuči da se više odmarate ili da odete negdje na odmor. Vi znate da vam to neće pomoći. Osjećate se bespomoćni, ali i ozlojeđeni zato što vas liječnik nije shvatio dovoljno ozbiljno i pitate se da li možda zaista samo umišljate sve to.
Međutim, vjerujte da se vaš liječnik osjeća isto tako frustriran kao i vi, jer mu se većina pacijenata žali upravo na umor. Vjerojatno da nijedan drugi simptom nema toliki broj mogućih uzroka kao umor. On može da predstavlja najočigledniji znak depresije, raka, nesanice, anemije, niskog krvnog pritiska, virusne infekcije, zverinca (lupusa), lajmske bolesti, multiple skleroze, artritisa, neravnoteže unutrašnjeg uha, hipoglikemije, povišenog krvnog pritiska, bolesti srca… — spisak jednostavno nema kraja.
Međutim, sindrom kroničnog umora je više od pukog osjećaja da ste umorni, to je specifičan problem okarakterisan neobjašnjenim iznurujućim umorom koji traje više od šest mjeseci i nije posljedica nikakvog fundamentalnog fiziološkog problema. Pacijenti oboljeli od ovog sindroma često imaju kombinirane simptome, među koje spadaju upala grla, natečene žlijezde, snižena tjelesna temperatura, bol u mišićima, a ponekad i konfuznost. Ovi simptomi se pojavljuju i nestaju, stvarajući još više teškoća u postavljanju dijagnoze ovog stanja. Pošto je umor jedan uopćen simptom, svako ko pati od pretjeranog osjećaja umora trebalo bi da ode na temeljiti liječnički pregled.
U stvari, sve do 1988. godine, kada su to učinili Centri za kontrolu i prevenciju bolesti. Sindrom nije bio zvanično opisan. Neki liječnici ni danas ne vjeruju u stvarno postojanje ovog sindroma i tvrde da se oni koji se žale na takve simptome ili pretvaraju ili pate od depresije.
Jedna studija, objavljena u „Analima medicine” (1994), pozabavila se mogućim uzrocima sindroma kroničnog umora. Jedna od teorija glasi da je taj sindrom u stvari specifična kronična imunološka disfunkcija pokrenuta nekom virusnom infekcijom. Među virusima na koje se sumnja, ali nije i dokazano da su krivci za sindrom, uočeni su Epštajn-Barov virus, virus herpes simpleksa, kao i Koksaki-B virus.
Nažalost, ne postoji nijedan dijagnostički test za ovaj problem, stoga je postavljanje dijagnoze za ovaj sindrom zasnovano na posebnim kriterij umi ma. Da bi vaša dijagnoza glasila „sindrom kroničnog umora”, morate da osjećate sljedeće:
Iznenadni početak upornog, neobjašnjivog stanja kronične zamorenosti (ako se tako osjećate otkad znate za sebe, onda to nije to).
• Umor koji osjećate ne nestaje ni nakon odmaranja.
• Imate teškoća sa pamćenjem i koncentracijom, tolikih da utiču na vašu radnu sposobnost.
• Limfni čvorovi na vratu i/ili ispod pazuha postali su osjetljivi.
• U mišićima i zglobovima imate bolove koji nisu praćeni crvenilom ni oticanjem.
• Glavobolje su drugačije od onih koje ste ranije imali, njihov obrazac i žestina su se izmijenili.
• Poslije spavanja se ne osjećate nimalo osvježeni.
U nekim studijama iznesena je i pretpostavka da krajnje snažan stres, kao što je smrt u porodici ili razvod braka, može da bude faktor koji doprinosi početku sindroma kroničnog umora. Mada nema konkretnih dokaza koji bi potkrepljivali ovu pretpostavku, ono što sa sigurnošću znamo jeste da stres ima dubok utjecaj na imunološki sistem, naš prirodni tjelesni obrambeni mehanizam protiv bolesti. Ukoliko je imunološki sistem oslabljen, organizam je ranjiv i podložan infekciji.
